kronologija jednog dana tijekom vremena

Kad Bog zaustavi svoj pogled na tebi

Danas sam došla na ovu stranicu... slučajno. Sjetih se u jednom trenu kako sam dane provodila za kompom, kako mi je to bio jedini prozor u svijet, recimo izlaz iz samoće, bijeg od problema. Ili sam samo čuvala sebe, poput onog kad čovjek postane depresivan, a ne zna da se to samo psiha bori protiv onog što ne može u tom trenutku izdržati, da je to zapravo jedini način da ipak ostaneš zdrav, normalan...

Čitam svoj posljednji zapis i smješkam se. Da, zaista je bilo tako, bar u tom trenutku. Iskreno, moram vam priznati, kasnije se pokazalo da poklon i nije baš najbolji, ponekad sam pomislila da ga takovog nisam ni trebala dobiti. Ipak, poklonima se ne gleda u zube, ne? (Btw, konje ovdje neću spominjati...)

No, da ne djeluje sve nekako crno ili bar tamno sivo, pojasnit ću. Posao i nije baš neki, nisam se usrećila. Firma u višeznamenkastim dugovima, organizacije nema, sve loše.... Ipak.... da nije bilo tog mog, tadašnjeg, božićnog poklona, ne bi bilo ni nekih drugih, recimo poklona. Jer, sve lijepo što mi se dogodilo u proteklih godinu i više rezultat je te moje promjene posla.

Dakle, mijenjam posao opet, ali nije to loše. U zamjenu za loš posao, loše direktore i radno mjesto, lijene i inertne kolege, neredovitu plaću, nesigurnost i sve ostalo dobila sam nekog prekrasnog tko stoji uz mene, evo već godinu dana. I ne mogu vjerovati da se to meni događa, da sam napokon sretna.

I svakog sam dana svjesnija kako je Bog zaustavio svoj pogled na meni. Sigurna sam da ga zaustavlja na svakom od vas, samo ga treba primijetiti.

Moj božićni poklon

Dugo me nije bilo. Vidim to i po vašim komentarima. Jesam li bila sebična u tim nekim svojim problemima, okrenuta samo sebi i njima, pa sam jednostavno zaboravila da bih trebala nešto i dati ljudima koji vole pročitati, a nadasve i razumiju, moje riječi? Prosudite sami.
Nisam mogla pisati. Previše mi se misli rojilo glavom, preteško je to breme bilo za mene. Istina, imala sam u svim tim problemima koji su me morili veliku podršku dragih ljudi, pogotovo mojih dragih prijateljica, koje su me hrabrile pri svakom susretu. Zanimljivo je to, bila sam neraspoložena, nedruštvena (zapravo i nisam bila nedruštvena, samo ih nisam željela opterećivati svojim problemima) i svaki put kad bismo se dogovarale za tu našu redovitu tjednu kavu bila bih neodlučna, mislila da ne bih trebala otići...
Tada sam dobila jednu od najljepših poruka koju mi je poslala draga prijateljica. Napisala je: „Dođi, mi smo tvoje prijateljice, možeš nam se izjadati, razumjet ćemo te. S nama možeš podijeliti sve. A ti si zapravo najveselija od nas. Ustvari nas ti i držiš skupa. Ponekad mislim, da nema tebe, ni mi se ne bismo sastajale.“ Duboko su me dirnule njene riječi i otišla sam. I opet sam otišla. I svaki put su mi uspjele bar malo skrenuti misli s problema u kojima sam bila. Hvala im.
Dakle, dogodilo se to prije nepunih mjesec dana. Vlasnik firme u kojoj radim došao je, početkom prosinca, rekao da zatvara firmu jer mu se više ne radi i svima nam podijelio otkaze s otkaznim rokom od 2 mjeseca. Nisam ja paničar, uvijek u teškim trenutcima prvo nastojim pronaći rješenje za problem, pa se onda prepuštam ostalim osjećajima. Samo... nije bilo lako ostati smirena u tom trenutku i svim onima koji su dolazili. Meni je 45 godina. Kako reče jedan moj dobar prijatelj, gradom lutaju horde nezaposlenih. Već sam se vidjela među njima. Ovisim o sebi. Nemam ni muža, ni ljubavnika, ni sponzora ili „prijatelja“ koji bi me uzdržavao (ovo bi trebalo biti duhovito), dakle mogu se osloniti samo i jedino na sebe. I na nekog tko, tamo negdje gore, ipak misli na mene. Pokazalo se da zaista misli. Pronašla sam posao, za neka nepuna 3 tjedna. I evo, upravo par dana prije Božića sve sam dogovorila, riješila i uskoro počinjem raditi na tom novom poslu.
Moj božićni poklon, moj najljepši božićni poklon. Zaista mogu reći da mi se dogodilo čudo. ČUDO. Netko je zaista mislio na mene. Ili je to samo bila nagrada za to što čak ni u tako teškim trenutcima nisam izgubila vjeru u Njega. Realno sam nastojala sagledati situaciju, razmisliti o tom što me čeka, koje su poteškoće, a koje olakotne okolnosti, pripremila se za sve mogućnosti. I vjerovala sam da ću uspjeti ipak riješiti problem na zadovoljavajući način. Ni sanjala nisam da će zapravo biti tako jednostavno i brzo. Ovog sam Božića sretna, bez ijednog poklona, a i ne trebaju mi, svoj sam poklon dobila.
Pokušavam pronaći način na koji bih zahvalila svima koji su bili uz mene ovih dana, koji su me hrabrili, tješili, razumjeli. Mislim da sam ga i pronašla. Osmijeh i lijepa riječ za svakoga, vrijeme koje mogu posvetiti ljudima (kao što su ga moji prijatelji posvećivali meni ovih dana), sve ono dobro što mogu drugima učiniti kad primijetim da je nekom teško, vratiti dobrotu i ljubav dragim ljudima, pa i onim drugima – njima bih zapravo samo mogla zaboraviti ono manje lijepo što su činili ili ono što nisu činili. Pokušati ljudima pružiti ČUDO koje sam ja osjetila u svom životu.
Zbog toga želim sa svima podijeliti moju radost i sreću. I ponoviti riječi koje mi je uputila jedna draga osoba. Kada se jedna vrata zatvaraju, otvaraju se druga. Nemojte si dozvoliti da ne vidite ta druga vrata. Možda ih možete vidjeti i tuđim očima, očima običnog prolaznika kog ne biste primijetili na ulici, očima prosjaka kom biste udijelili koju kovanicu, očima staraca kojima biste se ustali u tramvaju, očima slijepca kog biste preveli preko ceste.... Toliko je očiju koje mogu gledati i vidjeti umjesto vas. Nemojte stavljati tamne naočale i ne primjećivati ih.
Sretan vam Božić.

Pitam se i molim za hrabrost...

Redovito idem u crkvu. Ne spadam ja u one koji vječno sjede tamo i ne znajući zapravo o čemu je riječ. Volim poslušati dijelove iz Evanđelja, poslušati propovijed nakon toga. I, bez obzira što svake godine u isto doba slušam iste riječi, uvijek pronađem nešto novo u tim riječima. Nešto o čemu, možda, ranije nisam razmišljala.
Pa mi tako, već danima, mislima prolaze riječi iz prošlonedjeljne pripovijetke o talentima. O iskorištenom i neiskorištenom. O pitanjima koja si često postavljam – jesam li dobila sve što zaslužujem, jesam li zaslužila sve što dobih. Koliko sam se puta zapitala čemu zapravo služi ovaj moj život ovdje, u ovom čistilištu duša, gdje svaka odrađuje svoju pokoru. I prečesto nisam vidjela svrhu, ako ju mjerim općepriznatim ljudskim mjerilima. Jer, ako je suditi po onom ljudskom, svjetovnom – pa i nisam baš imala nekih uspjeha, niti je svijet od mene imao neke koristi. Živiš, a ne živiš. Dišeš, a ne živiš. Radiš, a ne stvaraš. Hodaš, a stojiš u mjestu.
Koliko sam zapravo iskoristila dobijene talente? Nisam ih iskoristila. Poput lijenog sluge, iz straha od neuspjeha, zakopala sam ih duboko u zemlju, preduboko. Istina, još uvijek nije došao nitko tko bi od mene zahtijevao konkretne rezultate poklonjenih talenata. Ali, tražim ih sama od sebe. I ne nalazim te rezultate. Nalazim samo jedan promašen život, jednu bezvrijednu ljudsku dušu koja nije imala hrabrosti iskoristiti poklonjeno. Stoga je, u tom svom kukavičluku, hrabro optuživala sve druge za nepružene šanse, neiskorištene prilike i, kao rezultat svega tog, ovo krajnje nezadovoljstvo i nesretnost životom.
Voljela bih kada bih mogla, sada, potražiti tog misterioznog Gospodara koji mi je jednom davno, prepun povjerenja, poklonio sve. Pregršt talenata, bezbrojne šanse, mogućnosti i slobodu da sama donosim svoje odluke. Zamolila bih ga da mi da hrabrosti, kad mi je već odavno poklonio sve ono drugo. Zamolila bih ga za samo još jednu priliku – da iskopam zakopane talente, da ih iskoristim najbolje što mogu.
Njemu je pak prosuditi zaslužujem li još tu jednu šansu. Ili sam, u svojoj bezgraničnoj slobodi odlučivanja, uludo odbacila sve poklonjeno a neiskorišteno.

magla

U svijest podsvjesti svoje pokušavam ući. Proniknuti kroz gustu maglu sjećanja zamućenih osjećajima. Možda je kriva ta magla što se spustila nad gradom poput pokrivača, zagrlila ga svojim vlažnim rukama, prekrila hladnim poljupcima. Ili bih trebala oštrim nožem učiniti rez po pokrivaču. Možda ispod njega pronađem podsvijest moje svijesti, razbistrim sjećanja i stignem osjećaje....

Dan kada sam počela tragati za ljubavlju, a istovremeno bježati od nje...

Sjećam se, bilo mi je osam i pol godina, prekrasan proljetni dan. Bila je nedjelja. Nedjelja mi je još uvijek nekako najteži dan u tjednu. Dan obitelji, dan kada svi pripadaju nekom – roditeljima, djeci, najbližima i najmilijima.
Moja majka - uvijek sam za nju govorila kako je najbolja mama na svijetu. Ne zato jer je moja, već zaista – toliko ljubavi i topline, toliko požrtvovnosti i odricanja zbog drugih imaju samo zaista posebni ljudi. Ali, nas smo dvije živjele same. Nisam imala oca. Ustvari, imala sam ga, bio je čak i blizu, fizički jako blizu, a istovremeno toliko daleko. Moj otac je živio negdje drugdje, živio je neki svoj život.
Zbog njega su te nedjelje bile najteži dani u tjednima mog djetinjstva. Nedjeljom su majke mojih prijateljica kuhale ručak, pripremale kolače, pa tako i moja majka. Ali moje su prijateljice imale očeve, tu pored njih. I ti su ih očevi nedjeljom prije podne vodili u šetnju – u centar grada, na obalu rijeke, u zoološki vrt, u parkove... Mene nije imao tko povesti u šetnju ili u kino. Moj otac je vodio neko drugo, nečije tuđe dijete.
I tako, te nedjelje, prijateljica koja je stanovala preko puta, pozvala me da s njenom sestrom i ocem krenem u tu famoznu nedjeljnu šetnju. Još uvijek, toliko godina nakon tog dana, pamtim i najsitnije detalje mog ushićenja, radosti i iščekivanja. S koliko sam samo pažnje birala odjeću, češljala svoju dugu kosu, željela sam blistati, da se striček ne posrami što me poveo sa svojim kćerima.
Ulica u kojoj smo živjeli tada nije bila asfaltirana, umjesto asfalta bila je kaldrma i to je zaista bio raj za djecu. Jedini automobili koji bi prolazili tom ulicom bili su od nekolicine susjeda, a ni oni ih baš nisu vozili jer je centar grada bio blizu. Nas smo tri hodale ulicom ispred njihovog oca, razgovarale, smijale se, šaptale. Do trenutka kada smo izašle na glavnu prometnicu. Disciplinirano i pristojno, moje su prijateljice prišle svom ocu, uhvativši ga svaka za jednu ruku.
Ostala sam sama na pločniku. Izgubljena. Pa, čovjek nije imao treću ruku koju bi mogao pružiti meni. I danas pamtim zbunjenost u njegovim očima kada je ispred sebe ugledao izgubljeno dijete kom nije imao tko pružiti ruku. I danas osjetim kako mi se grlo steže pri tom sjećanju, suze naviru, ali im ne dam da krenu.
Te sam nedjelje hrabro krenula ispred njih, sama. Te sam nedjelje shvatila da mi majka ne može nadoknaditi ljubav koja mi nedostaje, uz sva njena nastojanja i žrtve, uz sve ono što mi je pružala i trudila se da mi ni u jednom trenutku ništa ne nedostaje, da se nikad ne osjetim drukčijom od ostale djece.
A ja sam te nedjelje shvatila koliko sam drukčija.
Još uvijek me nedjelja boli. I još uvijek nisam pronašla ljubav koja mi najviše nedostaje baš nedjeljom.

Dobri ljudi

Prije par dana upitao me jedan dobar čovjek - gdje sam, kamo sam to nestala. Jesam li pronašla nekog ili nešto što me zaokupilo u ovom trenutku, nešto bolje i više vrijedno od našeg odnosa.
A nisam. Zapravo je mnome zavladala ogromna praznina, prepuna teškoća, straha i tuge.
Uvijek sam svoje probleme rješavala sama. Sama i usamljena. Nisam navikla na pomoć, možda preponosna da bih ju tražila ili sam samo imala peh pa u tim nekim sudbonosnim trenucima ostajala prepuštena samoj sebi.
Ispričala sam mu što me pati, kako se osjećam. Naravno, problem mi nije mogao riješiti, nisam to ni očekivala, ali je ponudio savjet.
Rekao je - kad imaš problem, kad ti je teško, podijeli ga s drugima, s ukućanima, prijateljima, poznanicima. Jer, teškoće se tada dijele, postaju objektivne, prepoznatljive, ne mjere se više u kilogramima, težina se podijeli, pa tebi zapravo od svega tog ostaju dekagrami.
Lijepo rečeno. Stoga sam odlučila govoriti, ne zatvarati se više u sebe. Pa i potražiti pomoć.
Samo, prvo moram naučiti savladati ponos. Ponos je prekrasan osjećaj, ali osjećaj koji nas povremeno zna uvaliti u neprilike. Jer, zapravo nismo ponosni ako ne zamolimo pomoć u teškim trenucima. Tada smo ustvari samo tvrdoglavi.
Ne znam zašto su mi trebale godine (imam osjećaj da se zapravo radi o stoljećima) da bih u svojim mislima glasno izgovorila tu rečenicu. A znala sam još odavno za to pravilo.
Dobri ljudi postoje zato da bi nam pomogli. I nije poniženje zamoliti ih za pomoć.
Možda otisci njihovih stopala u pijesku neće biti vidljivi, ali ponijet će naše breme skupa s nama, olakšat će nam najteže trenutke.

osmijeh

Srela sam osmijeh. Napokon sam, nakon dugog razdoblja samoće i potpune indiferentnosti prema svem i svačem, ugledala osmijeh. A osmijeh je bio upućen samo meni. Zašto meni, upitala sam se i nikako nisam mogla dokučiti razlog, poticaj, motiv tog osmijeha koji je izronio iz gomile.

I privukao me je osmijeh, kao što nas uvijek privuče. Jer, osmijeh odražava i sreću i tugu, i radost i bol, i sunce i oblake. Čitav jedan život stane u osmijeh. I još bezbroj drugih života povezanih tim istim osmijehom. Svi oni kojima je bio upućen, svi oni drugi osmijesi koji su mu bili upućeni.

A ja sam predugo hodala pognute glave, izbjegavala osmijehe. Nisam ih željela primijetiti, nisam ih željela prihvatiti. I danas sam, eto, gotovo bojažljivo podigla glavu (možda jer me već počeo boljeti vrat koji je bio poput nojevog - zabijenog u pijesak).

A osmijeh je bio tu, ispred mene, kao da je čekao baš taj trenutak – da podignem glavu.

Zašto sam pobjegla? Zašto me uhvatio gotovo paničan strah? Dobro, nisam više spuštala glavu, ostala je sada uzdignuta, ali sam bježala i bježala od tog osmijeha.

Plašila sam se da sam ga samo umislila. Bilo me strah da će jednostavno nestati. Bojala sam se da će otići ako ga samo još jednom pogledam.

Lilith je lik iz židovske mitologije, prilično kontradiktoran. Frigidna, a strasno spava s muškarcima kako bi ih zavela. Ne može imati djecu. Luciferova družica. Neki kažu da je Bog šestoga dana stvaranja svijeta stvorio muškarca i ženu, na svoju sliku i priliku, dajući im vlast nad cijelim svijetom. Tada Eva još nije postojala. Bog je stvorio sva živa bića i dopustio Adamu da im nadjene imena. Sva su bića bila u paru - muško i žensko, te je Adam, tada poput dvadesetogodišnjaka, bio ljubomoran na njihovu ljubav i sparivanje. Zatražio je od Boga da ispravi tu nepravdu, te i njemu podari para. Da bi ispravio nepravdu, Bog je stvorio ženu. Ta prva žena bila je Lilith, stvorena od blata i mulja, za razliku od Adama, za čije je stvaranje Bog upotrijebio čistu zemlju. Po jednoj od židovskih predaja, Lilith je bila prva Adamova žena. Adam i Lilith nikada nisu pronašli mir i sreću zajedništva. Kada je poželio leći s njom, uvrijedila se zbog položaja koji je on zahtijevao i upitala: "Zašto ja moram leći ispod tebe? I ja sam, poput tebe, stvorena od zemlje, što nas čini jednakim.". Budući ju je Adam htio prisiliti na spolni čin, Lilith je, u bijesu, zazvala čudesno ime Božje, uzdigla se u visine i napustila Adama.

Često sam se znala pitati od koje sam zemlje stvorena. Jer, od rebra zasigurno nisam. Je li to bila čista zemlja koja se pretvara u prah? Ili je za mene zaista upotrijebio blato, mulj, duboki glib, kal... kako li ga već sve zovemo...
Je li moguće biti čist i neiskvaren, a istovremeno sve više tonuti u blato? Ako je Justina zaista postojala, je li bila toliko kreposna. Naime, postoji li uopće to što nazivamo nedaćama kreposti?
Pokušavam večeras proniknuti u Njegove planove i nakane u trenutku kad je odlučivao o meni, o ovom trenutku koji zovemo životom, koji ću provesti ovdje - tako kratkom, prekratkom, a istovremeno tako dugačkom. I ne mogu shvatiti koje su mu to nakane bile na umu. Premda su me uvijek učili da On sa svakim od nas ima neki svoj plan...